Definicija odnosa s javnošću.

U literaturi postoji više od 600 citiranih definicija odnosa s javnošću. Prema britan­skom Institutu za odnose s javnošću, odnosi s javnošću "predstavljaju promišljeni, pla­nirani i kontinuirani napor za uspostavljanje i održavanje zajedničkog razumijevanja između organizacije i njezine javnosti". Prema Stoneovu mišljenju, "bit odnosa s javno­šću je u praksi, kao planiranom i kontinuiranom naporu za uspostavljanje i održavanje dobroga glasa i obostranog razumijevanja između organizacije i javnosti" (Stone, 1995.: 4). Kotler i Armstrong odnose s javnošću ovako definiraju: "Odnosi s javnošću uklju­čuju izgradnju dobrih odnosa poduzeća s različitim dijelovima javnosti putem postiza­nja povoljnog publiciteta, izgradnje dobroga korporacijskog imidža i rješavanja ili sprječavanja pojave nepovoljnih glasina, priča i događaja. Glavna sredstva odnosa s javnošću čine: odnosi s medijima, publicitet, korporativno komuniciranje, lobiranje i savjetovanje" (Kotler/Armstrong, 1993.: 436). Rex F. Harlow, znanstvenik na području odnosa s javnošću, analizirao je 472 različite definicije objavljene između ranih 1900-ih i 1976. te je napisao vlastitu definiciju PR-a, koja obuhvaća i klasificira njihove sredi­šnje ideje: "Odnosi s javnošću su zasebna funkcija upravljanja koja pomaže u uspostav­ljanju i održavanju uzajamne komunikacije, razumijevanja, prihvaćanja i suradnje iz­među organizacije i njezinih javnosti; oni uključuju upravljanje problemima ili temama, pomažu upravi da bude stalno informirana o javnom mnijenju te da djeluje sukladno njemu, definiraju i ističu odgovornost uprave u službi javnog interesa, pomažu upravi da ide u korak s promjenama i korisno ih primjenjuje, služe kao "radarska mreža" i predviđaju buduće trendove, koriste istraživanja te valjanu i etičku komunikaciju kao svoje glavno oruđe" (Cutlip/Center/Broom, 2003.: 4). (Skoko, B., Odnosi s javnošću kao doprinos ..., Polit, misao, Vol XLI, (2004.), br. 1, str. 92-101)

Brojnim definicijama zajedničke su sljedeće značajke odnosa s javnošću: provode planirani i kontinuirani program kao dio upravljanja organizacijom, bave se odnosima između organizacije i njezinih javnosti, prate svijest, stavove, mišljenja i ponašanja unutar i izvan organizacije, analiziraju učinke koje politika, postupci i aktivnosti organi­zacije mogu imati u javnosti, usklađuju politiku, postupke i aktivnosti za koje utvrde da su u sukobu s javnim interesom i opstankom organizacije, savjetuju upravu organizacije o pitanjima koja mogu biti korisna i za organizaciju i za njezine javnosti, uspostavljaju i održavaju dvosmjernu komunikaciju između organizacije i njezinih javnosti, stvaraju specifične promjene u svijesti, stavovima, mišljenjima i ponašanju unutar i izvan orga­nizacije, njihov rezultat su novi ili očuvani odnosi između organizacije i njezinih jav­nosti (Cutlip/Center/Broom, 2003.: 6).

Profesor Z.Tomić definira:Odnosi s javnošću proces su komuniciranja organizacije s njezinom unutarnjom i vanjskom javnošću u svrhu postizanja međusobnog razumijevanja,izgradnje društvene odgovornosti i ostvarivanja zajedničkih interesa(Z.Tomić,2008).

Država nastanka OsJ jeste SAD-e.

“Enciklopedija Britanika” zabilježila je da Thomas Džeferson, treći američki predsjednik, premijerno upotrijebio termin PR  u govoru u Kongresu 1807.godine, u kontekstu odnosa sa inozemstvom, to je godina u kojoj je bio zabranjen uvoz robova iz Afrike u SAD, a i engleski parlament je ukinuo posebnim zakonom trgovinu robljem. Dvije godine kasnije 1809 britansko ministarstvo financija imalo je funkciju portparola za vanjsku politiku.

1829.godine Andrew Jackson je imenovao prvog predsjedničkog savjetnika za tisak u osobi Amosa Kendalla. Kendall je vršio sve funkcije odnosa s javnošću,od pisanja govora,pa sve do uređivanje državnih papira i slanje novinarskih propusnica.(prof.dr.Z.Tomić,Odnosi s javnošću-teorija i praksa,Synopsis,2008).

1882. profesor Dorman B. Iton održao je studentima završne godine na Jelu (SAD) predavanje pod naslovom “PR i dužnosti zakonske profesije”.

Prvo odjeljenje za PR formirao je Džordž Vestinghaus 1889. u svojoj korporaciji. Osnovni zadatak ovog odjeljenja bio je da promovira široke mogućnosti primjene naizmjenične struje i unaprijedi odnose ove firme sa vladom i medijima.

Edvard L. Bernejs objavljuje 1923. prvu knjigu o fenomenu odnosa s javnošću pod naslovom “Kristoliziranje javnog mnijenja”. Iste godine on je na univerzitetu u Nju Jorku održao prvi kurs PR.

Frenklin Rozavelt koji je između 1932 -1945 četiri puta biran za predsjednika, u SAD je zabilježen najbrži razvoj djelatnosti PR-a, jer je ovaj državnik znao da za uspjeh reformi neophodna podrška dobro informirane javnosti.

PRSA – američko društvo za odnose s javnošću osnovano u kolovozu 1947 u Čikagu, čije je sjedište sada u New Jorku.  Jednom mjesecno PRSA objavljuje časopis “PR Journal”, najpoznatiji svjetskim magazinom za teme ove oblasti. Posle godišnje skupštine 2000.god. PRSA da jedino razvojno ograničenje ove oblasti vidi u nedovoljnom broju ljudi koji umiju da obavljaju ove poslove, koji ih je sve više, i sve bolje su plaćeni.

IPRA – od 1955. djeluje i Međunarodno udruženje za odnose s javnošću sa sjedištem u Ženevi. Ona koordinira rad nacionalnih i regionalnih udruženja za PR i izdaje nekoliko mjesečnih, tromjecečnih i godišnjih publikacija. Ujedinjene nacije dale su IPRA status međunarodne nevladine organizacije za savjetničke poslove.

Poseban doprinos u razvoju  profesije PR daje Institut za odnose s javnošću IPR sa sjedištem u Londonu, čija je osnovna djelatnost komuniciranje sa raznim segmentima javnosti. Uvjet za suradnju s Institutom je prihvaćanje preciznih pravila profesionalnog i etičkog ponašanja.

1964.godina hotel “Esplanada” u Zagrebu prva je organizacija koja je angažirala PR – menadžera. Četiri godine kasnije u koprivničkoj Podravci imenovana je osoba posebno zadužena za odnose s javnošću u sektoru marketinga. Međutim i profesor Z.Tomić i Eduard Osredečki-pioniri odnosa s javnošću u našoj zemlji,smatraju da se ti odnosi protežu dugi niz stoljeća unazad. Spomenut ćemo samo neke:Statut grada Korčule(1214),Statut grada Dubrovnika(1272),Vinodolski zakonik(1288).

Vlada Republike Hrvatske 1990. godine utemeljila je ured za informiranje koji je bio preteča današnjih ureda za odnose s javnošću ili glasnogovornika po pojedinim ministarstvima. U to vrijeme nisu jasno razgraničene kompetencije na relaciji odnosi s javnošću – glasnogovornik – protokol.

Bilo je situacija u kojima se ne zna točno koje područje pokriva koja funkcija, niti koji su pojedinačni zadaci i dužnosti. U uredu predsjednika također se organizira komunikacijska mreža. Prvi glasnogovornik bio je dr. Mario Nobilo. Njega je naslijedila Vesna Škare Ožbolt. Pored njih pročelnica Odjela za informiranje u Uredu predsjednika RH bila je i Vjera Šuman, Danijela Barišić, i Danja Šilović Karić.

Dana 27. travnja 1994. na inicijativu Eduarda Osredečkog sastali su se u prostorijama Badela 1862. d.d., Božica Brkan, Marija Majoli, Josip Gojak, Mihovil B. Matković, Željko Jelić, Mladen Hrgarek i dr. i odlučili osnovati prvo nacionalno hrvatsko udruženje za odnose s javnošću.
U prepunoj Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela Inter–Continental već 24. lipnja 1994. pred više od stotinjak sudionika uspješno je organizirana osnivačka skupština Hrvatskog društva za odnose s javnošću (danas Hrvatska udruga za odnose s javnošću, HUOJ. Udruga je službeno registrirana u prosincu 1997. (u skladu s novodonesenim zakonom o udrugama), ali se kao datum osnivanja bilježi 27. travnja 1994. (www.huoj.hr). HUOJ je do danas održao sedam godišnjih konferencija: Opatija 2000. i 2002., Pula 2001., Split 2003., Varaždin 2004., Zadar 2005. i Dubrovnik 2006 i Poreč 2007., Opatija 2008. godine. Dužnost predsjednika HUOJ-a prvi je obnašao Eduard Osredečki, a nakon njega predsjednici su bili Mihovil Bogoslav Matković iz HEP-a, Sandro Baričević iz Coca Cole, Boris Hajoš i Dubravka Jusić (Osredečki, 255.).
Hrvatska udruga za odnose s javnošću 2002. godine u Budimpešti je potpisala Sporazum o suradnji s IPRA-om, te tako postala članica međunarodne profesionalne organizacije za odnose s javnošću.

Prva knjiga s područja odnosa s javnošću u Hrvatskoj izišla je 1995. godine. Autor knjige „Odnosi s javnošću-Public Relations“ je Eduard Osredečki. Više od desetljeće trajala je „suša“ domaće literature. Dr. Božo Skoko, 2006. godine, objavio je „Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću“.

Prvi udžbenik i prvo znanstveno djelo s područja odnosa s javnošću napisao je i objavio dr. Zoran Tomić, 2008. godine. Knjiga nosi naziv „Odnosi s javnošću-teorija i praksa“ u izdanju je izdavačke kuće Synopsis. Za ovu dvojicu znanstvenika s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba (Skoku i Tomića) vežu se prve i jedine dvije definicije odnosa s javnošću domaćih autora/znanstvenika.(www.wikpedia.org)

Povijest odnosa s javnošću.

Osobe koje se bave istraživanjem povijesnih početaka odnosa s javnošću  smatraju da njeni  počeci  datiraju u antičko doba, točnije da tragove tih odnosa nalazimo još u drevnih naroda poput Sumerana, Perzijanaca, Egipćana, a osobito u Antičkoj Grčkoj i starom Rimu. U tom vremenu vladarima je bilo bitno osluškivanje volje naroda, a u tu su svrhu imali savjetnike zadužene za tumačenje rezultata dobivenih istraživanjem javnog mnijenja. Vladari su tražili podršku naroda koristeći poruke poput „Vox populi – Vox Dei“. Francuskom revolucijom uvodi se pojam javno mnijenje koje je od posebnog značaja za odnose s javnošću. Tehnikama odnosa s javnošću koristi se kako bi se utjecalo na javno mnijenje i to koristeći pamflete, pozornice, novine, knjige i slično.

Porijeklo odnosa s javnošću  neki autori vežu čak do Adama i Eve,jer je Eva nagovorila Adama da zagrize jabuku. Neki autori će spomenuti i druge izvore,ali se slažemo da djelovanje odnosa s javnošću seže u daleku prošlost.

Kod Plutarha (Arhijas) grčki pisac iz prvog vijeka naše ere, nalazi se fragment o sudbini čuvenog vladara Arhijasa kome dok je držao banket, glasnik donio poruku “Treba hitno da pročitate poruku koju sam vam donio.” Arhajis je poruku odložio sa strane i rekao “O poslovima sutra”. Kroz nekoliko minuta bio je ubijen. U pismu koje je odložio za sutra stajalo je da se sprema zavjera.

Firentinski političar i mislilac Makijaveli (XVI) i engleski filozof Džon Lok (XVIII) naglašavali su da naklonost javnog mnijenja mora biti stalna briga vladara koji želi da očuva osobnu sigurnost i svoju vlast. Lok je smatrao da u suštini postoji tri vrste zakona prema kojima se ljudi orijentiraju: božanski zakon, građanski zakon i zakon mišljenja ili reputacije.

Harun al Rašid koji je preobučen u vodonošu, prisluškivao što se govori po trgovinama i ulicama njegove prijestolnice.

Car Kserks znao je da se selekcijom i smještanjem činjenica u odgovarajući kontekst ljude navesti  na izvođenje poželjnih zaključaka. Kad bi uhvatio atenske uhode Kserks ih nije ubijao već bi im pokazivao svoju  vojsku, njeno naoružanje, spremnost i obučenost za borbu, pa ih puštao natrag da pripovijedaju Grcima ono što su vidjeli – o tome je pisao Herodot u spisima koji kasnije dobiva ime “Povijest”

Poznavaoci delikatnih komunikacijskih veza savjetovali su vladare kako da se pročuje glas o njima kao graditeljima piramida, tvorcima vrtova ili sakupljača raznovrsnog blaga. Kada je kraljica od Sabe došla u posjetu caru Solomanu i vidjela njegovo blago i građevine, navodno je uzviknula:“Pola toga mi uopšte nije bilo poznato”. To znaci da joj je ona druga polovina bila poznata, zahvaljujući vještim savjetnicima za gradnju imidža.

1622.godine u vrijeme pape Grgura XV,crkva je osnovala Congregatio de propagande fide-akt propagiranja i širenja vjere te učvršćivanja položaja crkve i stvaranje povoljnog javnog mišljenja. Riječ propaganda preuzeta je kasnije kao pojam širenja drugih ideja. Mnogi državnici su platili svojom propašću zanemarivanje javnog mnijenja ili ignoriranjem sadržaja mnijenja.

Područja primjene odnosa s javnošću.

Nijemac Michael Kunczik u svojoj knjizi Odnosi s javnošću, pišući o područjima primjene odnosa s javnošću, navodi ta područja kao aktere. Dakle, prema Kuncziku klasifikacija "aktera odnosa s javnošću" može se provesti prema tome jesu li akteri orijentirani na dobit ili nisu, odnosno je li riječ o privatno ili javno organiziranom sustavu.

Obje te dimenzije daju četiri tipa aktera:

1. privatne sustave orijentirane na dobit (poduzeća),

2. privatne sustave koji nisu orijentirani na dobit (zaklade, udruge, organizacije kao što su Greenpeace, Robin Wood, Amnesty International itd.,

3. javne sustave orijentirane na dobit (državne zrakoplovne linije),

4. javne sustave koji nisu orijentirani na dobit (ministarstva, vlade, države, međunarodne organizacije.

M. Kunczik priznaje da ova podjela nije savršena ili, kako on kaže, "neproblematična", jer njome nisu obuhvaćeni "osobni" odnosi s javnošću. Američki teoretičari odnosa s javnošću S. Cutlip, A. Center i G. Broom u svojim Odnosima s javnošću (2003.) u poglavlju Praksa navode područja primjene odnosa s javnošću. Prema njima odnosi s javnošću se primjenjuju:

1. u poslovnim i industrijskim organizacijama,

2. vlasti i politici,

3. neprofitnim organizacijama, zdravstvu i obrazovanju,

4. poslovnim udrugama, profesionalnim društvima i radničkim sindikatima.

http://www.zorantomic.net/wiki/mediawiki/index.php?title=Podru%C4%8Dja_primjene_odnosa_s_javno%C5%A1%C4%87u

Još jedna skupina američkih autora na području odnosa s javnošću, D. Wilcox, P. Ault, W. Agee i G. Cameron u knjizi Essentials of Public Relations, slično kao i njihovi sunarodnjaci, razmišljaju o područjima primjene odnosa s javnošću. U poglavlju Application autori navode pet područja primjene odnosa s javnošću. To su:

1. korporacije,

2. politika i vlast,

3. međunarodni odnosi s javnošću,

4. neprofitne organizacije,

5. zabava, sport i turizam.

Robert L. Heath i W. Timothy Coombs u knjizi Today's Public Relations – An Introduction smatraju da su odnosi s javnošću vrlo široko područje. Kontekst u kojem se izražava praksa odnosa s javnošću može se sagledati kroz sljedeća područja:
1. turizam i putovanje,

2. neprofitne organizacije,

3. agencije za odnose s javnošću,

4. odnosi s ulagačima/investitorima,

5. integrirana marketinška komunikacija.

Više je različitih načina kojim se mogu predstaviti razlike u područjima primjene odnosa s javnošću. Jedan od načina podjela je odnosa s javnošću s obzirom na vrste ulagača i njihove jedinstvene odnose i potrebe: odnosi s medijima, odnosi sa zajednicom, odnosi s ulagačem, odnosi s potrošačem, odnosi sa zaposlenikom, odnosi sa studentima i odnosi s članovima. Drugi način podjele je prema industriji ili temi: udruženje, hrana i piće, zdravlje, putovanje i turizam, okolina i tehnologija.

Sljedeći je način prema osnovnoj vrsti odnosa s javnošću: neprofitni, poslovni sektor i agencije. Pokrivanje svih navedenih (vrsta) konteksta iznad je djelokruga ove knjige. Izabrano je nekoliko vrsta koje dominantno predstavljaju praksu suvremenih odnosa s javnošću.Kao što se vidi, odnosi s javnošću danas „pokrivaju“ gotovo sva područja ljudskog djelovanja. Tako široko područje primjene može se strukturirati na više način, između ostalog i na sljedeći način:

§  korporacije

§  vlasti i politika

§  financije

§  neprofitne organizacije

§  agencije odnosa s javnošću

§  međunarodni odnosi s javnošću

§  poslovne udruge i profesionalna društva

§  turizmi i putovanju

§  industrija zabave i filma

§  sport i umjetnost

§  slavni i poznati

Philip Kotler promatra odnose s javnošću kao «još jedan instrument marketinga»

Odjel za odnose s javnošću obavlja sljedećih pet aktivnosti, iako sve ove aktivnosti ne spadaju u izravnu potporu proizvoda:

• Odnosi s tiskom
• Publicitet proizvoda
• Korporativna komunikacija
• Lobiranje
• Savjetovanje

http://www.vpsz.hr/vijesti/2008/odnosi_s_javnoscu/5.pdf

Podjela prema vrsti i odnosu:

• odnosi s medijima
• odnosi sa zajednicom
• odnosi sa ulagačem
• odnosi sa potrošačem
• odnosi s zaposlenikom
• odnosi sa studentima i
• odnosi s članstvom

Drugi način podjele je prema  industriji ili temi:

• udruženje,

• hrana i piće,

• zdravlje,

• putovanje i turizam,

• okolina i tehnologija.

Sljedeći je prema osnovnoj vrsti  odnosa s javnošću:

–neprofitni,

–poslovni sektor i

–agencije

Eksterna komunikacija.

 EKSTERNA KOMUNIKACIJA

Kao što se u internoj komunikaciji informacije prenose silazno,uzlazno, horizontalno i dijagonalno u organizacionoj strukturi, u eksternoj komunikaciji one se unose u organizaciju i iznose van nje. Obrazovne organizacije svaki dan koriste za komuniciranje s vanjskim svijetom . Eksterna komunikacija se također može ostvarivati na formalan i neformalan način.

FORMALNA EKSTERNA KOMUNIKACIJA

Formalnoj eksternoj komunikaciji se u organizacijama posvećuje posebna pažnja. Bilo da se ostvaruje putem pisma, e-maila, web , telefona, faksa   ili na druge načine, efikasna komunikacija je prvi  korak u stvaranju odgovarajućeg imidža. Pažljivo kreirana pisma, izvještaji, prezentacije, ili web stranice, pružaju eksternom okruženju važnu poruku o kvalitetu organizacije. Poruke kakve su, na primjer: oglasi, izvještaji za tisak, obavještenja , pisma donatorima , zaduženje  je odnosa s javnošću.

 NEFORMALNA EKSTERNA KOMUNIKACIJA

Neformalno eksterno komuniciranje je onaj oblik komunikacije koji ne možemo da reguliramo i uglavnom se kreće kanalima u kojima se kreću samo odabrani korisnici.

Svi zaposleni u organizaciji predstavljaju važan neformalni kanal komunikacije sa vanjskim svijetom. U toku svakodnevnih radnih aktivnosti oni nesvjesno upijaju informacije koje povećavaju njihovo ukupno znanje koje imaju o svojoj organizaciji. Svaki puta kada netko od zaposlenih govori o svojoj kompaniji, on šalje poruku. Većinom o nekim organizacijama čujemo od njihovih zaposlenika,bilo to sadašnjih ili prošlih. Prijenos takvih informacija može da našteti samoj percepciji o organizaciji,ako su takvi podaci ne istiniti ili plasirani na zlonamjeran način. Isto tako možemo da gledamo na spoj eksternih komunikacija samih ravnatelja ili članova „odbora“,koji se vežu za samo djelovanje pojedinih djelatnika same organizacije.

Ciljevi eksterne komunikacije

Odnosi sa medijima

Građenje imidža

Upravljanje reputacijom

Odnosi sa investitorima

Odnosi sa poslovnom javnošću

Financijski PR i upravljanje promjenama

Glasnogovornik i krizno komuniciranje.

Glasnogovornik u obrazovnim institucijama može da bude važna osoba u dobivanju povoljna slike pojedinih organizacija u javnosti. Poboljšanjem imidža organizacije popravlja se i ukupna društvena,financijska i radna atmosfera za rad u organizaciji. Poboljšavanjem uvjeta rada i napredovanja stvara se mogućnost privlačenja investitora,većeg broja učenika ili studenata,dokazivanje kvalitetnog nastavnog plana i brzo rješenje  kriznih situacija u organizaciji. Posebno ćemo obraditi krizne odnose s javnošću,pa se zato nećemo ovdje mnogo zadržavati,ali je bitno da pouzdana i kvalitetna osoba,koja zna svoj posao glasnogovornika,preuzme cijeli krizni komunikacijski  stožer i da ima kvalitetne informacije i na vrijeme. Ukoliko do kriza dođe glasnogovornik treba postupiti prema M.Langfordovu radu Crisis Public Relations Managment(2006,403-404) modelu 5C da bi bio uspješan.

Tko god obavljao tu dužnost treba slijediti model 5C, a to je:

• CONCERU (briga) – organizacijski glasnogovornik mora pokazati istinsku zabrinutost za problem, brigu za događaj i ljude na koje se odnosi kriza i u budućnosti
• CLARITY (jasnoća) – organizacija treba govoriti jasno i otvoreno. Počinjući od ranih sati krize, organizacija mora imati vrlo jasne poruke. Što glasnogovornik kaže na početku biti će ponavljano za vrijeme trajanja krize;
• CONTROL (kontrola) – kada govore medijima, glasnogovornici moraju preuzeti kontrolu poruka, situacije, okoline i mjesta održavanja;
• CONFEDENCE (pouzdanost) – glasnogovornik mora prenijeti ključne poruke s pouzdanošću, a ne skeptičnošću ili arogancijom  ;
• COMPETENCE (kompetencija) – glasnogovornici također moraju pokazati kompetenciju i kazati što se čini na rješavanju problema;

Glasnogovornik bi  uvijek trebao imati pravu informaciju da ukoliko se dogodi  novinarski upit bude spreman,a izbjegne izjavu :no coment-nemam komentara. Takva izjava može samo da omogući novinaru široku paletu komentara,koji se više ne mogu zaustaviti.

Problemi u radu glasnogovornika

Neki od problema koji se mogu dogoditi u obrazovnim organizacijama .Ovakvih problema u korporacijskim poduzećima ima mnogo više. Ovdje sam nabrojao samo neke koji se mogu dogoditi u obrazovnim institucijama. Preuzeto iz knjige  prof.dr Zoran Tomić,Odnosi s javnošću-teorija i praksa,Synopsis,(2008).

-Nejasan položaj glasnogovornika u strukturi organizacije,

-Neposjedovanje adekvatne opreme za rad,

-Što su službeni stavovi organizacije?,

-Poteškoće u iznošenju službenih stavova,

-Mediji pišu netočno o vašoj organizaciji,

-Nepoznat podatak je li neka informacija o šefu točna, a o njoj pišu mediji,

-Problem gostovanja u elektroničkim medijima

-Izbjeći „bliske“ odnose s novinarima

-Problem izjava člana uprave,-Intervju,-Autorizacija,-Dani vikenda,

-Problem istine,-Konkurencija,-Krizne situacije,

-Fenomen demantija,- Tzv. Bočni udari,

-Službena putovanja,-Press-konferencije,-Problem osobnih financija,

-Obiteljski problemi,-Zdravstveni problemi,- Problem izbalansiranosti

-Nepostojanje punog povjerenja u PR,

-Problem osobnih sukoba u organizaciji,-Izbjeći unutarnji rat preko medija.

Dobar glasnogovornik i spin.

Dobar glasnogovornik je: pouzdan, dobro informiran, razumje kontekst politike, razumje govor tijela, pristupačan, iskren, obrazovan, smiren, poštuje rokove, uvijek dostupan, ima smisla za humor i vjerodostojan.

Glasnogovornici ili spin doktori

Manipulatori PR-a ili spin doktori se u obrazovnim institucijama baš i ne mogu dokazati. Jedan od glavnih problema jeste da javnost nije dovoljno involvirana u događanja u obrazovnim institucijama,premali su budžeti za neka posebna djelovanja,a osim toga je jedan od važnih segmenata i moral same organizacije . Prikaz posebnih događanja ,iz kuta samih obrazovnih organizacija ,u malim ili lokalnim slučajevima može dovesti do povećanja pozornosti,ali se ipak mora misliti na ukupan imidž pojedinih organizacija,koji na ovaj način mogu više da izgube nego da dobiju,u dugoročnim ciljevima. Možemo samo spomenuti glavne definicije spina,a to je da je to poseban oblik djelovanja i izokretanja informacija,čak uljepšavanja,a da u sebi i nema neku posebnu vrijednost. Spinovanje također možemo promatrati kao igranje „manipulacije“. Način na koji prikažemo neki događaj ili priču,a da ona nema upotrebnu vrijednost.  Duncan Wats u knjizi Political Communication Today(1997,121) ističe da postoji pet vrsta spinovanja.

Vrste spinovanja su:

1. predspinovanje – pripremanje medija unaprijed, prije nego se što dogodi ili se za događaj sazna,
2. postspinovanje – naknadno uljepšavanje i povoljno interpretiranje vijesti;
3. tornado spin – pokušaj da se privuče zanimanje medija za nešto što nema vrijednost vijesti;
4. kontrola krize – usmjeravanje pozornosti medija na ono što izmiče kontroli;
5. ograničavanje štete – bavljenje onim što je već izmaknulo kontroli, kako bi se izbjegla još veća šteta;

Djelovanje glasnogovornika u obrazovnim institucijama.

Različito je djelovanje ureda za odnose s javnošću u različitim organizacijama. Korporativne organizacije imaju urede koje objedinjuju sve od pisanja za organizaciju,pa preko fotografije,pa sve do komunikacijskih planova i budžeta za oglašavanje i promociju. Takvi uredi se organiziraju sa ciljem prema društvenoj zajednici,a obično mogu biti reaktivne i proaktivne. Reaktivni odnosi s javnošću su uglavnom djelovanje iz dana u dan,bez nekih posebnih ciljeva,a sa pozicije rješenja svakodnevnih aktivnosti,a to mogu biti ili krizno djelovanje ili rješenje vrućih „vijesti“ili samo onih koji su na dnevnom redu zanimanja društvenih zajednica. Proaktivni pristup jeste pravljenje i vijesti i priča i događaja i sastanaka ,ali sa glavnim ciljem. Cilj proaktivnih odnosa s javnošću jeste da djeluje preventivno i da zasipa zajednicu sa informacijama i prezentacijama,a sa jedinim jasnim ciljem da preduhitri neformalnu komunikaciju u i oko organizacije. Djelovanje glasnogovornika u obrazovnim institucijama je daleko „siromašnije“,ali uz proaktivni pristup prema društvenoj zajednici može imati posao koji nikad ne završava. Postoji popis poslova koje je američki pisac M.Sulivan napisao u djelu Djelotvoran ured za tisak,a glasi:

Popis poslova djelatnika za odnose s javnošću su:

1.    uloga glasnogovornika koji vodi redovite i izvanredne susrete s novinarima;

2.    upravljanje dnevnim aktivnostima ureda za OSJ;

3.    asistiranje u razvoju politike i strategije radi njihova predstavljanja medijima;

4.    planiranje i upravljanje medijskim kampanjama;

5.    obrađivanje novinarskih upita;

6.    dogovaranje intervjua i konferencija za novinare s dužnosnicima;

7.    savjetovanje dužnosnika o problemima u odnosima s medijima;

8.    priprema priopćenja za medije;

9.    naknadno analiziranje događaja i prosudbe učinaka;

Možda bi uz ovo sve mogli nadodati i praćenje posebnih projekata,koji se tiču obrazovnih organizacija,kao što su posebne manifestacije i događanja izvan organizacijskih prostorija. Recimo još i da bi količina posla,za razliku od nekih drugih organizacija,bila sasvim drukčija. U postotcima bi to bilo ovako:vrijeme utrošeno u odgovore na novinarska pitanja 10%, 50%vremena za prikupljanje informacija, i 40%priprema materijala i susreta s novinarima. Bitno je naglasiti da se organizacija mora odrediti sa kojim dužnosnicima će nastupati u javnosti,koliko i kako dugo,non-stop pristup novinara,koji su odnosi između timova i odnosa s javnošću. Određenje pristupa i istupa umjesto dužnosnika organizacije je jako bitan,količina objava i vremena u odnosima s medijima je isto jedan od aspekata koji se moraju razmotriti.

Autoritet, vjerodostojnost i lojalnost glasnogovornika

Autoritet glasnogovornika je vrlo važna karakteristika u odnosima s dužnosnicima i novinarima, a ključna pitanja u svezi s njim su:pristup dužnosnicima,prva osoba za kontakt s medijima, kontrola nad komunikacijom dužnosnika s medijima,kontrola priopćenja za medije i tumačenja politike.

Autoritet je važna stavka za glasnogovornika,jer bez toga on i nije u situaciji da kvalitetno radi svoj posao.

Vjerodostojnost je nešto što mora biti kontinuitet u radu glasnogovornika. Mora uvijek znati gdje se tko nalazi i da je dostupan u svako doba dana i noći. Mora biti na raspolaganju svima od ukupne javnosti.

Lojalnost je osobina glasnogovornika koja uz etičke principe,kod većine ljudi,izaziva različite reakcije na pojedina događanja. Glasnogovornik mora biti lojalan svom pretpostavljenom i nalazi se na sjecištu mnogih moralnih i nemoralnih događanja,a svi se različito odnose prema određenim problemima u društvu.

Ukratko posao glasnogovornika zahtjeva održavanje uravnoteženog odnosa s mnogim ljudima, s dužnosnikom kojeg zastupa, službenicima, ostatkom administracije, te s novinarima.  Glasnogovornik mora biti vidljiv umjesto svojega šefa, kada je to poželjno, odnosno ostati u njegovoj pozadini kada se šef nađe na medijskoj pozornici.

Funkcije glasnogovorničke kompetencije.

Prema prof.Dr.Marku Sapunaru,koji u knjizi Teorijski aspekti novinarstva(2001,42),govori o glasnogovorništvu,on tvrdi da glasnogovornik mora imati tri kompetencije koje bi zadovoljavalo takvo radno mjesto. Pogotovu u današnjim danima globalizacije kada je količina informacija daleko veća nego prije,glasnogovornik mora imati jako razvijene informacijske,komunikacijske i etičke kompetencije.

-Informacijska kompetencija- je od velike važnosti,zato što glasnogovornik mora da izabere samo one bitne informacije iz svoje okoline,a pravilnim izborom istinitih i neistinitih informacija se može olakšati posao organizacijama ,kojih se to tiče.

-Komunikacijska kompetencija – kompetencija koja se može naučiti i koja se mora stalno usavršavati,uvijek biti u trendu,uvijek znati što,kako i koliko reći. Biti osoba koja jasno i nedvosmisleno može prenijeti informacije u pravom obliku.

-Etička kompetencija-etička kompetencija je ona koja „kormilari“ili upravlja svim dosadašnjim radom samih glasnogovornika,jer glasnogovornik bez povjerenja okoline nema svoju upotrebnu vrijednost. Gubitak etičke kompetencije se može samo ostvariti iskrivljivanjem istine i nakon toga gubitkom povjerenja. Etičku kompetenciju je jako teško vratiti,ako se jadnom izgubi.

Glasnogovorništvo

Obrazovne institucije u velikoj većini ne koriste odnose s javnošću,pa ni segment glasnogovorništva. Osim ministarstva znanosti,obrazovanja i športa,koje ima svoje posebne odjele za javnost i glasnogovorništvo,ovaj oblik zanimanja još imaju visokoškolske institucije ,kao što su Sveučilišta,Univerziteti i Fakulteti,prema svom nekom predviđenom planu.

Glasnogovorništvo u obrazovanju može imati jako važnu funkciju u promociji i predstavljanju organizacija ukoliko te iste nemaju proaktivni odnos prema eksternim javnostima. Većina obrazovnih institucija nema riješen komunikacijski plan aktivnosti,čak štoviše nemaju ni potrebu ni želju aktivnijeg i dvosmjernog odnosa sa svojom okolinom. Ogromna većina obrazovnih institucija uglavnom se predstavlja kao dio Ministarstva obrazovanja,pa samim time imidžom i percepcijom ministarstva se odražava i sama uprava i djelovanje pojedinih obrazovnih ustanova. Pokušat ćemo prvo približiti pojam glasnogovorništva i njegove funkcije,pa zatim način na koji se može pospješiti odnos sa eksternim javnosti.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         

Glasnogovorništvo je uži pojam od odnosa sa medijima, a odnosi s medijima su program odnosa s javnošću. Znači, da je i glasnogovorništvo puno uže od odnosa s javnošću(prof. Zoran Tomić,Odnosi s javnošću-teorija i praksa,Synopsis.2008). Iz ovoga svega navedenog se može lako zaključiti da je glasnogovorništvo samo jedan mali segment u radu Odnosa s javnošću. Glasnogovorništvo se u obrazovanju jako lako može spojiti s „Odnosima s medijima“ i stvoriti jednu cjelinu koja može dovesti do kredibiliteta komunikacija i uspostave jasnijih i kvalitetnijih odnosa i sa zajednicom koja je okružuje. Glasnogovorništvo može biti slika organizacije prema eksternoj javnosti,ali samo uz jasnu i nedvosmislenu podršku cijele organizacije prema toj funkciji. Sustav glasnogovorništva bez potpore i pravovremenih informacija iz organizacije ne može i ne smije samostalno nastupati. Budući da bi to bilo kao neki samovoljni potez,koji ne bi stvorio ni uvažavanje ni kompetenciju samog mjesta obavljanja.

Faktori za razmatranje komunikacijskih ciljeva.

• Kako se komunikacijska strategija uklapa u cjelokupni program ?

• Koji su ciljevi komunikacije?

• Koje se točno poruke trebaju prenijeti i koje ključne poruke želite prenijeti?

• Koji su ključni igrači u komunikacijskom procesu?

• Koji je najbolji pristup u pristupu ključnim osobama, uključujući kome/kako će se poruka prenijeti?

• Koji se trenutno komunikacijski kanali koriste u komunikaciju sa relevantnim osobama i koliko su efikasni?

• Kako ih više možete angažirati u komunikacijskom procesu?

• Kako možete dobiti povratne informacije?

• Koji je ukupni budžet za komunikacije?

Odnosi s javnošću u internim komunikacijama.

Većina zaposlenih se okuplja i vodi razgovore u prostorijama koje poznaju ili su im dovoljno bliske za reagiranje na komunikaciju. Odnosi s javnošću u takvim prostorijama prepoznaju formalni i neformalni pristup komuniciranju. Oba su jako važna za prijenos informacija i u općenitom načinu  ,a nekad i u konfliktnom načinu komunikacije. Poboljšanje tehnike komuniciranja u ovakvim oblicima razmjene čini interne komunikacije uspješnima. Svakako da bi organizacije morale poraditi na neformalnim okupljanjima zaposlenika i pospješiti takav oblik interakcije.

Formalna komunikacija.

Formalne komunikacije se obično izvode iz sheme ,hijerarhije i priručnika same organizacije,a postoje tri oblika formalne komunikacije:

1.Silazna komunikacija.

2.Uzlazna komunikacija.

3.Horizontalna komunikacija.

1.Silazna komunikacija znači da se informacije prenose ili spuštaju na niži nivo,po rangu važnosti u organizacijskoj upravi. Takav oblik prijenosa informacija može dovesti do iskrivljivanja same informacije,pa kada poruka stigne do krajnjeg korisnika ima sasvim drugačiji oblik i smisao od one odaslane. Oblici koji su najčešći u ovakvim prijenosima jesu sastanci. Sastanci „Učiteljskih vijeća, vijeća učenika,roditeljskih  vijeća ili sastanaka“itd.

Postoje i malo manje popularne metode prijenosa informacija,koji se barem teže i rjeđe upotrebljavaju,a to su brifinzi tima,bilteni ili e-mailovi. Brifinzi tima obično dobivaju na važnosti na projektnim planovima ili u ubrzanim radnim uvjetima,koji su ostavljeni samo zainteresiranim stranama da riješe. Bilteni u osnovnom obrazovanju baš i nisu čest slučaj,ali nisam naišao na neki primjer(barem nisam čuo za to).Inače je veoma efikasna metoda prijenosa kvalitetnih i pravovremenih informacija od vrha prema niže. Jedini je problem sama izloženost biltena i upitno je samo korištenje istog.

E-mailovi su uglavnom u upotrebi između školskih sustava ili na veću daljinu,kao neki od oblika komunikacijskog kanala,na koja se uglavnom odazivaju uski krug ljudi ili grupe sa sličnim interesima.

2.Uzlazna komunikacija je osmišljena kao mogućnost samih zaposlenika da se „obrate“glavnima i odgovornima u upravama. Cilj takvih okupljanja jeste da zaposlenici iznesu glavne probleme u svojoj okolini ili da se iznesu stavovi o kvalitetnijem načinu rada na radnom mjestu. Najčešći oblici su :posjećivanje uposlenih na radnom mjestu,sastanci sa sindikalnim povjerenicima,telefonske i e-mail linije za pomoć i pitanja,ankete za osoblje. Najčešće upotrebljavani oblik je posjećivanje uposlenih i traženje informacija direktno na radnom mjestu. To je ujedno i najefikasniji dio ,budući da sam ravnatelj zna gdje se osoba za razgovor nalazi,a samim time je i osobi svježe sjećanje o problemima i stavovima koji ga tište. Otežavajuća okolnost jeste kada ravnatelj/ica nastupi agresivno ili sa prijetećim stavom,pa se u tim slučajevima češće događa ne razumijevanje ili izbija konflikt. Sastanci sa sindikalnim povjerenicima čini one sastanke koji su već doveli do nekog oblika povrede ili dužnosti ili radnih odnosa. U tom slučaju se za sastanak trebaju pripremiti i uprava i sindikat,sa pravovaljanim argumentima i stavovima. Linije za pomoć i podršku,bilo telefona ili e-maila,imaju svoju podršku u dodatnom informiranju ili pojašnjavanju informacija,ali samo ukoliko se postigne odobravanje i jedne i druge strane. Naravno za tako nešto je potreban i sustavni rad na komunikacijskim kanalima,jer bez sustavne obrade i odgovora na informacije nema daljnjeg suodnosa ili povratne informacije. Anketa za osoblje je najinteresantnija i ujedno najbolji način „skeniranja“ukupne situacije u organizaciji,sa sustavom otvorenih i zatvorenih pitanja se može imati kvalitetna informacija o situaciji u samoj organizaciji,naravno da je ovo jedini način da popravimo svoje zamišljeno okružje ili naše „sljepilo“da popravimo i unaprijedimo. Otežavajuća okolnost za ovaj vid komunikacije jeste što košta i iziskuje mnogo vremena i truda,a naravno i stručnu osobu za obradu podataka.

3.Horizontalna komunikacija jeste komunikacija između isto rangiranih u organizaciji ili malo niže u hijerarhiji ovlaštenja. Veća je vjerojatnost da zaposlenici ne žele niti imaju namjeru da uspostave kontakt između većeg utjecajnog nivoa,pa je to jedan od otežavajućih mogućnosti u svladavanju kvalitetne komunikacije. Najčešći oblici  ovakvog horizontalnog komuniciranja jesu između slično postavljenih ili približnih oblika rada,odnosno između zaposlenika koji imaju približne dodirne točke rada. Njima je to daleko lakši način uspostave kontakta,ali i najlakši način za premostiti prepreke ili barijere. Ovo je jedan od efektivnih  modela u poboljšavanju radnih aktivnosti,jer jedna grupa koja je riješila problem lako može biti savjetodavna drugoj grupi,koja taj problem ima. Lekcije naučene u jednoj skupini se lako prenose na drugu. Efikasna horizontalna komunikacija opet smanjuje dupliciranje posla ili nezavršavanja zadataka. Otežavajuće jeste što za ovakav vid komunikacije treba jako mnogo vremena.

Neformalna komunikacija.

Neformalna komunikacija je onaj oblik interakcije koji se događa svugdje. Bilo to izvan ili unutar organizacije,bilo to pokraj kafe aparata ili u samome holu organizacije,a glavna im je komponenta da je okruženje ugodno i prostor prihvatljiv za sve upućene. Ovaj oblik informiranja može dati i neželjene rezultate,a pogotovu u slučajevima dezinformiranja ili tračeva. Ukoliko je organizacija dobro postavila komunikacijske kanale i ukoliko je imala jasne poruke,onda se ovaj oblik i ne smatra prijetnjom za realizaciju ciljeva.

Komunikacijski planovi  moraju biti jasni i pregledni,a samim time i provedivi. Ukoliko se dosljedno ne organiziraju i ne provode,onda je sav trud uzaludan,samim time se dovodi u pitanje efikasnost  samih radnji na pravilnom i aktivnom načinu komuniciranja.

Kanali  interne komunikacije.

Komunikacija licem u lice:	Događaji:	Tiskana komunikacija:	Kompjuterska komunikacija:
Sastanci jedan na jedan Brifinzi tima Mentorstvo, nadgledanje Obilazak osoblja Dogovoreni ručci	Konferencije Prezentacije i govori Predstave, tematski događaji i poslovne simulacije Radionice i seminari	Magazini i novine Bilteni Priručnici i vodiči Brifing Elektronska komunikacija Telefon Fax	Pisma i memorandumi E-mail Dokumenti na disketi ili preko mreže Internet/Intranet Organizacijska komunikacija Participativne strukture Fokus grupe i sastanci Sažetak o načinima efikasne interne komunikacije

Segmentacija interne komunikacije

Komunikacijski planovi trebaju imati analizu samih javnosti koji nas okružuju,a pravilnim segmentiranjem se stvara pretpostavka učinkovitim načinima prilagodbe poruka. Opet se pravilnim porukama dobiva na važnosti i podršci same javnosti prema organizaciji i njenom djelovanju. Segmentiranje javnosti je najčešće postavljeno prema tezama Liz Yeomans(Exploring Public Relations-2006,339-340),koji glasi:

-demografske karakteristike-dob,spol,dohodak,obrazovna/stručna razina

-psihografske karakteristike-osobnost,stavovi,vrijednosti,ponašanje.

-skupina osoblja-zaposlenici,uprava škole,školski odbor,pripravnici,povremeni predavači,inozemni predavači,specijalni zaposlenici,umirovljenici,pomoćno tehničko osoblje.

-ugovor s organizacijom-privremeno,skraćeno ili puno radno vrijeme.

-geografska lokacija-glavni ili područni objekt rada.

Segmentacija zaposlenika se opet najčešće definira prema stranim autorima,a prema B.Quirke i njegovom radu Connections:Using internal communication to turn satrategy into action(2000),a kategorizacija glasi:

-nenavođene rakete-zaposlenici koji su voljni pomoći,ali se nejasno ponašaju jer ne znaju smjer.

-uspješni hici-opisuju zaposlenike koji su u potpunosti u skladu s smjerom organizacije i puni su entuzijazma i njihove vlastite uloge u istima.

-slabo sagorijevajući-opisuje zaposlenike“koji ne znaju i nije ih briga“.

Pravilnim prepoznavanjem segmentiranih skupina se najlakše određuje i pripadajuća poruka,koja može dovesti do željenih rezultata. Utvrđivanjem pripremljenih planova i sama realizacija je daleko lakša i efikasnija. Uobičajene barijere koje stoje na pragu svake imalo organizirane komunikacije jesu da je lako čitati i pisati,ali je teško dobiti potpuno razumijevanje odaslanih poruka. Neki od problema jesu:ljudi dolaze iz različitih sredina(obrazovnih,društvenih,kulturnih),imaju različita iskustva i osobne potrebe. Ukoliko sama poruka nema jasne stavove i verbalnog i neverbalnog komunikacijskog kanala. Sve je to problem za interne odnose s javnošću.

Neki uzroci pogrešaka u primanju poruka:

-Primateljev koncept vlastitog ja – primatelj koristi sliku vlastitog ja kao ključ za tumačenje pristiglih poruka.

-Slika koju ima o pošiljatelju – slika o drugome ovdje se rabi kao ključ za tumačenje njegovih obavijesti. Često se ta slika temelji na razmjerno maloj obavijesnoj osnovi (na temelju odjeće, spola, dobi i nekih životnih očitovanja nastojimo nadopuniti tu nepotpunu sliku).

-Korelirane poruke – nesporazumi ponekad nastaju tako što primatelj  na jednoj strani obavijesti poruku prima korektno, ali na drugim stranama obavijesti u njoj istodobno čuje poruke koje su često usko povezane s temeljnom porukom ili su dijametralno suprotne od istih. 

INTERNI ODNOSI S JAVNOŠĆU U OBRAZOVANJU

Proces komunikacije nam dozvoljava općenje ili razmjenu informacija s okolinom,jer je komunikacija razmjena mišljenja s okolinom. Bez komunikacije ne možemo dijeliti mišljenja,informacije,podatke ili znanje i iskustvo. Uobičajeni oblici komuniciranja su razgovor,pismo ili simboli,a imamo i neverbalne znakove komuniciranja i prijenos preko medija. Moramo razlikovati komunikaciju,informaciju i sam podatak. Komunikacija je prijenos od pošiljaoca prema primaocu,ukupnih verbalnih i neverbalnih poruka. Informacija je skup podataka na čijem temelju mi donosimo vlastiti sud. Podatak je samo mali oblik informacije,koji nam ne daje potpunu sliku stvarne poruke ili stava.

Definiranje „Javnosti“na vanjsku i unutarnju komunikaciju nam daje za primjer gledanja na sam tijek prijenosa informacija unutar neke organizacije.  Interna komunikacija zato pretpostavlja zaposlenika kao glavnu skupinu javnosti,kojoj je orijentirana. Korišten izraz“komunikacija sa zaposlenicima“(employwe communication)  najčešći  je u Sjedinjenim Američkim Državama. Bolje informirani zaposlenici su se smatrali boljim motiviranim osobama,za razliku od zaposlenika koji nemaju detaljnu informaciju o svojoj organizaciji. Interna (unutarnja)komunikacija definira se kao planirana upotreba komunikacijskih akcija s ciljem sustavnog utjecaja na znanje,stavove i ponašanje trenutnih zaposlenika:Liz Yeomans u poglavlju Internal Communication knjige Exploring Public Relations(2006.,334).

Porijeklo internih komunikacija.

Porijeklo  internih komunikacija se veže uz SAD-e i Ujedinjeno Kraljevstvo,sredinom prošlog stoljeća. Profesionalno priznanje se veže za godinu 1949.godinu,gdje je u Ujedinjenom Kraljevstvu osnovano udruženje „industrijskih urednika“. Jedan od klasičnih primjera podjele komunikacija na vremenskom periodu daje C.J.Dover,koji je godine 1964.opisao prva tri razdoblja ili ere,a karakterističan  je i sličan s razvojem „Odnosa s javnošću“ kao nove discipline u razumijevanju  i komuniciranju među ljudima. Prve tri ere se nazivaju:

1.Era zabavljanja zaposlenika(agentura)u 1940-ima,organizacije su bile dobro mjesto za rad.

2.Era informiranja-javno informiranje-u 1950-ima.

3.Era uvjeravanja-dvosmjerna asimetrija-1960.ima.

Tim se erama Gruing i Hunt (1984.)dodali i četvrtu:

4.Era otvorene komunikacije(dvosmjerna simetrija).

Sva četiri pristupa internim odnosima s javnošću su i danas upotrebljiva i primjenjiva.

Položaj interne komunikacije u obrazovanju.

Samo komuniciranje s zaposlenicima ne čini proces prijenosa informacija gotovim. Budući da postoje mnoge prepreke i smetnje u samom procesu postoji težnja pojedinih organizacija da sve prepuste slučaju. Bitno je naglasiti da se osoba zadužena za interno komuniciranje ne smije nalaziti daleko od sustava upravljanja. Svako udaljavanje ili nepoštovanje osobe za komunikaciju čini sam prijenos informacija daleko težim. Otežavanjem,opet,samog kvalitetnog prijenosa točnih i pravodobnih informacija prema zaposlenima čini cijeli prostor organizacije izloženim dezinformacijama i neistinama. Naravno da je prepuštanje internih komunikacija samom odnosu između zaposlenih položaj organizacije čini  ,na duži vremenski period, neodrživim. Samim razumijevanjem kompleksnosti samog posla organizacije  se dovode u slijed i kvalitetniji pristup rješavanju problema i samim time homogeniziraju trenutno zaposlene u čvršću i efikasniju cjelinu,koja opet može da postigne daleko bolje i efikasnije rezultate. Interne komunikacije ,za napredak i  efikasnije djelovanje,trebaju imati i ključne teze,za bolje razumijevanje i prihvaćanje pojedinih djelovanja.

Ključne teze

1. Komunikacijom se omogućava  jasniji prijenos informacija od pošiljatelja prema primaocu informacija.

2. Efikasno  komuniciranje započinje slušanjem i razumijevanjem  svojih suradnika u procesu komunikacije.

3. Efikasna komunikacija:

• ljudi postaju svjesni situacije i problema u organizaciji,

• ljudi se lakše uključuju u organizaciju,

• motivaciju i posvećenost uposlenih  se povećava,

• poboljšava se odnos i razumijevanje među zaposlenicima,

4. Ravnatelji trebaju razmisliti o načinu i kanalima prijenosa informacija.

5. Komunikacijski plan se može odraditi kao: formalni i neformalni.