Interpersonalna komunikacija(IPK)-Ann Reardon.

PRI DEFINIRANJU IPK TREBA NAM SINTEZA SITUACIJSKE I RAZVOJNE PERSPEKTIVE. PREMA TOME, možemo odrediti 7 značajki po kojima se može prepoznati IPK:

1. IPK UKLJUČUJE VERBALNO ALI I NEVERBALNO PONAŠANJE: Komunikacija

obuhvaća sadržajnu i relacijsku komponentu. KOMPONENTA SADRŽAJA sastoji se od onog što je rečeno ili učinjeno, a RELACIJSKA KOMPONENTA ILI KOMPONENTA ODNOSA obuhvaća način kako je to rečeno ili učinjeno

2. IPK UKLJUČUJE SPONTANO, UVJEŽBANO I PLANIRANO PONAŠANJE ILI NEKU NJIHOVU KOMBINACIJU: izbor metode će, između ostalog, ovisiti o važnosti interakcije, o tome koliko znamo o osobi i situaciji, o našem raspoloženju. Količina svjesnog razmišljanja, uložena u verbalno ili neverbalno ponašanje, određuje je li riječ o spontanom, uvježbanom ili planiranom ponašanju.

a. SPONTANO PONAŠANJE: komunikacijska ponašanja uvjetovana osjećajima i bez spoznajne kontrole, takva ponašanja mimoilaze svjesnu provjeru i izraz su nekontroliranih osjećaja. (tema razgovora osjećajno uzbudljiva)

b. UVJEŽBANO ILI SKRIPTIRANO PONAŠANJE: naučeno ponašanje koje ponavljanjem

postaje automatizirana reakcija (bez svjesna planiranja); „jako stiliziran slijed tipičnih reakcija u

jasno određenim situacijama) specifičan podražaj,npr.''Bok, kako si''-''Dobro, a ti?''.. (izrazito kratak i poznat susret) Glavna razlika između spontanog i uvježbanog ponašanja sastoji se u tome što su uvježbana učena i uvježbavana sve dok ih nismo počeli primjenjivati bez razmišljanja i u svakoj su kulturi različita. Spontana ponašanja su reakcije na osjećaje koji postoje u svim kulturama.

c. PLANIRANO PONAŠANJE: je ono koje poduzimamo zato što nam se čini primjereno situaciji,

promišljeno je. Takva ponašanja zahtijevaju veći spoznajni napor od skriptiranih ili spontanih.

3. IPK NIJE STATIČNA NEGO RAZVOJNA: (Miller i Steinberg) interpersonalni susreti se

mijenjaju u skladu s prirodom odnosa između uključenih strana. Ljudi u svom prvom susretu imaju deskriptivno (površno) znanje jedni o drugima. Svaki od njih zna samo malo o drugome, osim onoga što može opažati izvana. Pošto se bolje upoznaju njihovi interpersonalni susreti će se sve više zasnivati na prediktivnom znanju tj.na znanju o uvjerenjima i sklonostima druge osobe. Kako se odnos razvija počinju shvaćati razloge zbog kojih druga osoba nešto vjeruje ili zbog kojih djeluje na određeni način-to je poznato kao eksplanacija ili tumačenje. Interpersonalna komunikacija se mijenja u skladu s međusobnim poznavanjem sudionika.

Povećanjem interpersonalnog znanja moguća su sve točnija poredviđanja partnerovih reakcija.

4. IPK UKLJUČUJE IZRAVNU POVRATNU VEZU, INTERAKCIJU I SUVISLOST/ KOHERENTNOST:  uvjet za uspješnu IPK jest mogućnost sudionika da reagiraju

jedni na druge, primjenjujući pritom neverbalna i verbalna ponašanja, logički povezana sa:

a) prijašnjim zbivanjima u interakciji i

b) s općom svrhom te interakcije.

Sudionici moraju potrijebiti barem minimum povratnih informacija interakcije i koherencije.

a. IZRAVNA POVRATNA VEZA ILI PERSONALNI FEEDBACK obuhvaća

komunikatorove verbalne ili neverbalne reakcije na partnerove verbalne ili neverbalne akcije,

personalni feedback za razliku od velikog djela komuniciranja masovnim medijima usmjeren je

prema nekoj konkretnoj osobi ili osobama, a ne prema skupini ili agregatu nepoznatih ljudi.

b. INTERAKCIJA se tiče komunikacije u kojoj akcija jedne osobe utječe na akciju druge.

interakcija zahtjeva međusobnu isprepletenost ponašanja. Koverzacije se razlikuju po količini

interakcije. U mjeri u kojoj su komentari svake osobe povezani s komentarima druge, dolazi do interakcije. U mjeri u kojoj uključeni ljudi govore bez obzira na komentara drugih, interakcija ne postoji, već samo feedback. Interakcija traži reagiranje na akciju neposredno prije.

c. KOHERENCIJA TJ.LOGIČKA POVEZANOST traži primjerenost izjava cjelini razgovora,svim dotadašnjim izjavama sudionika. Koherencija uključuje interakciju -povezanost susjednih verbalnih i neverbalnih ponašanja i globalnu povezanost-odnos verbalnih i neverbalnih ponašanja prema općem cilju dotadašnjeg razgovora. Kad razgovor skrene s puta komunikatori ga mogu urediti upotrebom demantija(ispravljanje moguće pogrešne interpretacije) i opravdanja.

5. IPK SE ODVIJA U SKLADU S NEKIM UNUTARNJIM (standardi ponašanja koje su partneri

uspostavili za vlastitu uporabu u međusobnu komuniciranju) I VANJSKIM (pravila koja su nametnuli drugi ljudi; društvene norme) PRAVILIMA.: što je odnos kraći, veća je ovisnost o vanjskim pravilima. Ako su odnosi vrlo bliski pojavljuju se vrlo specifična unutarnja pravila.

6. IPK JE AKTIVNOST - to je nešto što ljudi rade jedni s drugima a ne jedni drugima, aktivnost u kojoj svi sudionici oblikuju rezultat. Sve do druge polovice 60-ih komunikolozi su komunikaciju opisivali kao strogo ograničen čin koji počinje od izvora, a završava kod primatelja (posljedica biheviorističkog gledanja na komunikacijsko ponašanje po shemi podražaj-odražaj).

Novija gledanja polaze od toga da je komunikacija aktivnost, što znači da je komuniciranje, bez obzira je li riječ o interpersonalnom ili masovnom, poput igre u kojoj potez svakog igrača utječe na poteze drugog. Partneri u komunikaciji ne čine nešto jedan drugome, nego nešto rade zajednički. Komunikacija se događa bez obzira na to je li ishod očekivan ili neočekivan. Pogled na komunikaciju kao aktivnost u kojoj svi sudionici oblikuju ishod naziva se relacijski pristup IPK-u.

Jedinica analize je odnos, a ne pošiljatelj ili primatelj poruke.

7. IPK MOŽE UKLJUČIVATI UVJERAVANJE ILI PERSUAZIJU - persuazija nastaje kada

neki sudionik pokuša u vezi s nekom temom rasprave, promjeniti mišljenja, osjećaje i ponašanja drugih. Sve donedavna komunikolozi su persuaziju promatrali ako nešto što jedna osoba čini drugoj, a ne kao nešto što osoba radi s nekim drugim. Danas shvaćajuda kada jedna osoba nastoji promijeniti mišljenja, osjećaje i ponašanje druge osobe, i ona sama često mijenja vlasitta mišljenja, osjećaje i ponašanja, jer osoba koju uvjeravaju obično reagirna na uvjeravatelja. Njezina reakcija može biti da promijeni mišljenja, osjećaje i ponašanja osobe koja je uvjerava. Tako osoba koju uvjeravaju i sama postaje uvjeravatelj. Uloge uvjeravatelja i uvjeravanog mogu se dakle izmjenjivati ili ostvarivati istodobno. U tom je smislu persuazija rezultat interakcije.